Priprema se na načine, koje mi domaćini – Prleki - poznajemo desetljećima, možemo reći čak i stoljećima. To su kvasni i beskvasni proizvodi iz pšeničnog, raženog i heljdinog brašna, gdje se kao dodatak javljaju skuta, čvarci, povrće, te svježe ili suho voće. Gibanice, pogače, postržnjače, štrudle, kvasenice, žganci, fritule, solenke, različite vrste kruha … samo su neki od brojnih proizvoda.
U kuhinji i na polju važnu ulogu imaju i buče. Bučino ulje je zbog svoje jedinstvene arome, posebnog okusa i atraktivnog izgleda u prleškoj kuhinji nepogrešivo.
Sjećate se mesa iz tűnke i zobla? Pametne seljačke glave su već davno stoljećima prije otkrile poseban način dozrijevanja i konzerviranja mesa u drvenim posudama – tűnkama. Mast, kojom se oblaže najbolje komade mesa – zobl – sprečava pristup zraku i ima posebno plemenit utjecaj na aromu mesa.
Čurke? Prezvuršt? Sireki? Kiseli krastavci, koji su prava ljetna poslastica. Ako barem nešto od toga ne probate na putovanju kroz Jeruzalem, biće kao da niste niti došli. Možda Vas oduševimo i čak naučimo da neke od tih proizvoda napravite i sami.
Kuhinja i s njom povezani običaji su u našim krajevima poput živog nasljeđa, kojeg ćete moći okusiti i na brojnim priredbama.
ZOBL I MESO IZ TÜNKE
Zobl je grešno ukusan specijalitet, kada ga se namaže na domaći crni kruh, kojeg smo ispekli u zemljanoj krušnoj peći. Zobl je slanina, namaz bijele boje, uobičajeno bez komadića mesa, kojeg pripremamo iz obarene slanine, koju smo nakon kuhanja razrezali, nasolili, ohladili, možda još dodatno začinili i samljeli. Svinjska mast spada u svaku prehranu, zdrava je, no nažalost je u prijašnjem desetljeću ili dvjema zbog utjecaja industrijskih prehrambenih ponuda bila istisnuta i degradirana.
Meso iz tűnke je isto tako poznati prleški kulinarični specijalitet. Zapisi kažu da se na ovom području pripremao još od 15. stoljeća nadalje. Temelj su primjereno veliki, najbolji komadi svinjskog mesa koji se nasole i potope u rasol na 14 dana. U rasolu je prokuhana voda, u koju se osim soli dodaju još i lovor, češnjak, papar i luk. Meso je tijekom mariniranja potrebno svaki dan okretati.
Kada se komadi mesa izvade van, obično ih se malo ispere, neki ih čak potope u čistu vodu na nekoliko sati. Meso ocijede i osuše, objese u dimnjak da se »pozelha« - podimi (neki to ne rade) i potom suše na zraku. Onda ga ispeku u pećnici, ohlade, te stave – potope – potunkaju – u tűnku – drveni čabrić i oblože sa zasekom – zoblom. Meso je tako dobro obloženo, da zrak ne može ući. Kvaliteta mesa, koje je pripremljeno kod kuće, daje još posebniju strukturu i uzrokuje jedinstvenu aromu.
BUČINO ULJE
Buče su vrlo stara kultura usjeva i čovjek je tijekom stoljeća uzgajao mnoge njihove vrste, koje se međusobno razlikuju po obliku, boji, veličini, i na kraju, ali ne manje važno, po okusu.
Buče su došle u Evropu s Kolumbom i njegovim nasljednicima. One su dobile svoj prostor u poljoprivredi u 17. i 18. stoljeću. Nema poznatog objašnjenja za nastanak buča, čije sjeme nema koru. Ove takozvane BUČE GOLICE vjerojatno su nastale mutacijom tek krajem 19. stoljeća, vjerojatno čak i na području današnje Slovenije.
Upravo je golica buča od koje, kao i prije više od stotinu godina, dobivamo vrijedno bučino ulje. Čak 2,8 kg suhog sjemena buče potrebno je da se istisne 1 litra vrijednog gustog tekućeg ulja.
Sjemenke sadrže mnogo biljnih bjelančevina i nezasićenih masnih kiselina, kao i veliku količinu minerala magnezija, kalcija, silicija, selena i cinka, pa i vitamine A, B1, B2, C, D i E. U njima se nalazi rijetka aminokiselina kukurbitin, koja posebno učinkovito sprečava rast prostate.
Liječnici preporučuju potrošnju bučinog ulja kod oslabljenog rada mokraćnog mjehura i za snižavanje kolesterola. Vitamini imaju blagotvoran učinak na živčani sustav i povećavaju snagu mišića.
Pri bučinom ulju smo uvijek u laganoj dvojbi – to jest ulje, ali i mnogo više od toga. Prije bi ga označili kao začin, delikatesu, jer zbog bogatstva arome i okusa ima više zajedničkog s njima. Prva karakteristika koja istupa, je njegova intenzivna i zagonetna boja. Na prvi pogled zelenkasta boja, ali kad pogledate bolje, postoje intenzivne crvene nijanse - crvene poput krvi. Takvo je samo čisto bučino ulje slovenskog porijekla, jer je zbog posebne klime, izgleda, taj crveni odsjaj samo kod nas. Čisto je bučino ulja viskozno, gusto i stoga "tiho" teče. U mirisu se vrlo aromatično prepoznaje nota po orasima (po zelenim lupinama i po lišću), a u okusu pa po prženim lješnjacima.
Bučino ulje nije samo začin u salatama (krumpirova s lukom, salata od kupusa, grahova s lukom, salata od rajčice, zelena ili neka druga salata), već je također izvrsno za pohanje (pomiješano s bijelim, suncokretovim uljem ili uljem repice). Pokušajte pohanu pastrvu, uz to ponudite heljdinu kašu i sve poplaknite s nekim suhim ili polusuhim rajnskim rizlingom! Izvrsno je i u raznim namazima ili salatama s mladim nedozorenim sirevima.
A što je tek s desertima od mljevenih bučinih sjemenki koje ne sadrže gluten. I sladoleda s bučinim uljem?!